03. 11. 2023.

Slo24ultra - trka na 24 sata

 

Slo24ultra biciklistička je trka u Sloveniji, koja se održava od 2016. godine i na kojoj se vozi po kružnoj stazi dužine 11 km. Za nju sam saznao pre nekoliko godina, čitajući blog Ivana Puje, tragično nastradalog bicikliste brevetaša, koji je učestvovao na dva njena izdanja. Postoji još takvih trka u Evropi i svetu, a ovu u Sloveniji WUCA (World Ultra Cycling Association) je 2022. godine računala kao Evropsko prvenstvo (2023. je bilo u Italiji, 2024. biće u Hrvatskoj).


Avgusta 2020, na jednom 600 km brevetu, uspeo sam da prepedaliram 566 km (sa preko 3000m elevacije) u prva 24 sata i od tada me je stalno kopkalo da saznam da li bih mogao da preskočim granicu od 600 km za 24h. Trka te 2020. god. nije održana, 2021. njen datum održavanja nije mi se uklopio u lični kalendar obaveza, ali za prošlu godinu zacrtao sam je kao glavnu vožnju sezone. Start je bio zakazan za 22. jul 2022, u 18:00.


Međutim, 27. i 28. juna, na školskom igralištu, igrao sam basket sa ćerkicom (prvog dana dvadesetak minuta, drugog malo više) i, pošto godinama nisam pravio određene pokrete (dvokorak, skokovi i sl.), narednog dana dobio sam upalu levog kolena (odraz mi je na levoj nozi). Oteklo je bilo i pravilo mi je probleme dok hodam ili idem uz stepenice.


Ali probao sam već tog istog dana da vozim bicikl i prešao sam 127 km bez nekih većih problema. Onda sam (1. jula) doputovao u Leskovac i u narednih 12 dana vozio 6 puta, od toga su 2 vožnje bile preko 200 km, i bilo je sasvim ok (hodanje i stepenice i dalje su bili problematični). 16-17. jula test: vozio sam 600 km brevet "Dve strane Dunava", sa startom iz Pančeva i to je prošlo u redu (mada sam se štedeo, pogotovo drugog dana breveta), ali ja sam zapravo već pre toga rešio da izvršim uplatu za Slo24ultra i krenem na trku u Sloveniju. Tj. morao sam, jer je 15. jul bio krajnji rok za prijavljivanje. Do 1. juna učešće je koštalo 170€, međutim nisam želeo da rizikujem i uplaćujem toliko unapred, jer nikad se ne zna šta može da iskrsne, tako da sam uplatio tog 15. jula, dan pre breveta, i to 200€.


Nakon izvoženog breveta, koji sam završio u nedelju uveče, prespavao sam u Pančevu, pa pred mrak narednog dana, u ponedeljak 18. jula, krenuo polako ka Sloveniji. Ušao sam u Hrvatsku, vozio tokom noći, pa onda prespavao na jednom parkingu, stotinak km pre Zagreba. Spavao sam otprilike od 05h do 12h. Namerno sam narednih dana "štimovao" spavanje tako da ležem u zoru, a ustajem popodne, da bi mi start trke bio praktično kao jutarnji.


Svratio sam u Zagreb, kupio u Giantovoj radnji 3 unutrašnje gume, jer sam na Dunavskom brevetu imao dvostruko bušenje i ostala mi je bila samo još jedna u rezervi, pa nastavio ka Mariboru (na ulasku u Sloveniju ispričao se na graničnom prelazu sa policajcem, koji je znao Marka Baloha, organizatora trke, a koliko sam ga razumeo, on sam je jednom davno bio na RAAM-u u, pratećem timu nekog bicikliste [pokojnog Jure Robiča?]).


Naredna 3 dana prošla su ovako: od pre podne do popodne spavanje, uveče svirke u Mariboru, noću buljenje u tablet...


Tih dana sam stalno, po 2-3 puta dnevno, mazao koleno (sa zadnje strane) Biofreez kremom, koju sam kupio u Pančevu, po preporuci Igora Nikolića, kolege sa Dunavskog breveta (dao mi svoju da probam) i čini mi se da mi je pomogla i da mi je oteklo koleno dosta splasnulo tokom tih poslednjih 5-6 dana uoči trke. Na brevetu sam se malo bio zabrinuo, jer je nakon 200 km koleno znalo povremeno, onako iz čista mira, opominjujuće da me žigne, cimne... iako se nije vozilo nekim naročitim tempom. A na Slo24ultra nisam planirao uopšte da se štedim, naprotiv...


U četvrtak uveče, nakon svirke, krenuo sam ka selu Dobrovnik, koje se nalazi nedaleko od Murske Subote, na krajnjem severoistoku Slovenije, blizu Mađarske granice, jer tamo je bio start/cilj trke, koja jeste kružna, ali zapravo je trouglasta - vozi se između tri sela: Dobrovnik, Turnišče i Renkovci. Stigavši najpre u Turnišče, spazio sam slučajno lep parking sa puno drveća (ispred fabrike Planika), pa sam rešio tu da prespavam, a i da mi tamo bude baza tokom trke. Znači da na tom parkingu, koji je samo stotinak metara daleko od puta (kojim ću prolaziti), ostavim kombi, a ne u Dobrovniku gde su start i cilj, jer gledao sam Google street view i nisam bio siguran da bih tamo našao zgodnu hladovinu blizu rute, a ona mi je bila važna zbog spavanja tokom dana uoči starta, a takođe i zbog toga da se ne bi pokvarila hrana koja bi ostala u kombiju dok vozim (mada mi je običaj da kvarljive stvari ne ostavljam unutra, već podignem haubu, pa ih stavim tamo negde ispod nje).


Probudio sam se oko 15h, sredio bicikl (očistio, podmazao), napakovao hranu po torbicama i po džepovima i krenuo za Dobrovnik, koji je oko 4,5 km daleko od sela Turnišče, gde ostavljam kombi.


Prilikom prijavljivanja, kada smo dobijali i poklon majice, bidone i sl, ali i startne brojeve sa ugrađenim mikročipovima, da bi se registrovao svaki naš prolazak preko startne linije, upoznao sam legendarnu Dorinu Vakaroni. Ona je, kao mlada, bila reprezentativka Italije u mačevanju i ima medalje sa 3 Olimpijade (Moskva, Seul i Barselona), takođe i sa Evropskih i Svetskih prvenstava. Kad je završila karijeru, prebacila se na biciklizam, najpre "obični" (pobeđivala na raznim trkama), pa zatim na ultra-biciklizam, a 2021. i 2022. godine vozila je i čuvenu RAAM trku, 2021. nije je završila, ali 2022. godine jeste, i to samo oko mesec dana pre ove trke u Sloveniji.


Ona i njen prijatelj Luiđi, koji će joj ovde biti pomoćnik, mislili su da sam i ja italijan, pošto sam na sebi imao dres sa breveta "1001 milja Italija", iz 2021, nešto su me pitali, pa smo tako malo popričali. Pošto su videli da sam sAm samcat tamo, nemam nikoga ko bi mi pomagao, ponudili su mi pomoć (Dorina čak i rezervne točkove, ako mi zatrebaju), ali objasnio sam im da imam kombi u drugom selu i u njemu sve što mi treba. Jedino sam Luiđiju dao torbicu sa onim bidonima i majicom koje smo dobili na poklon, a stavio sam u nju i reflektujuću prsluk, pošto su mi rekli da nije obavezan tokom noći (ja mislio da jeste, pa ga poneo).


Onda sam otišao do jedne hladovine, nekog drveća, tu na 100 metara od starta, gde su mnogi biciklisti parkirali svoja vozila, a neki su postavili i šatore, kao recimo Milovan Bajčetić i njegova ekipa. Fiky, kako ga zovu, već nekoliko puta vozio je ovu trku, a prvi put još 2016. godine sa pokojnim Ivanom Pujom, zahvaljujući čijem blogu sam ja i saznao da ona postoji. 


Tu, u tom 'ladu, upoznao sam i Borisa, slovenca iz Trsta, koji nije došao da vozi, već kao pomagač nekom svom drugaru. On će me u naredna 24 sata bodriti svaki put kad budem prolazio kroz ciljnu ravninu. Ako sam prošao 55 puta, to znači i da je on 55 puta viknuo "ajde, srbineee...".

Slovenci koriste to "ajde", ili "ajde, ajde, ajde" kad bodre (tako su vikali svi "navijači" pokraj puta) ne kažu kao mi "ajmo" ili "idemo" (u množini) i sl.

eno mene u pozadini, levo 
ja i Dorina


A sada o trci.


Tačno u 18:00 krećemo. Svi voze drumaše, naravno. Mnogi i neke super aero bicikle. Tako da sam ja bio smešan sa svojim bajsom. Ali šta ću, nemam drugi. 😊 A plus mi je bicikl u bikepacking modu, sa svim tim torbicama. Ali morao sam tako, jer nisam imao pomoćnike. Mislim da sam ja bio jedini ko nije imao neku osobu koja bi mu dodavala hranu, vodu i ostalo što zatreba. Tako da sam dupke napunio torbice i džepove, da bih što duže mogao da vozim bez zaustavljanja.


23 učesnika na 24h: 7 žena i 16 muškaraca, među njima i nas 5 u kategoriji 50+ godina. Oni koji će voziti na 12 ili 6 sati, imali su start u 06:00, odnosno u 12:00 narednog dana. Tako da svi završavamo u isto vreme (18h sledećeg dana).

Svi su krenuli žestoko, pa sam ja već nakon nekoliko km ostao na začelju. Kasnije sam skontao da je jedan Slovenac bio iza mene, ali u tom trenutku mislio sam da sam poslednji. Tako da sam se trudio da mnogo ne zaostajem, jer me je bilo sramota što sam najsporiji (od ljudi iz ta tri sela koji su nas bodrili). Makar samo dok ne obrnemo neki krug, jer posle ćemo se pomešati i neće se znati ko je napred, a ko pozadi...


Moj cilj ovde je, kao što rekoh, bio da prebacim 600 km. Tako da mi je računica bila da trošim u proseku oko 23-24 minuta po jednom krugu. U početku možda 23, a kasnije 24, tako nekako. Prvi krug završio sam za 21 minut, sa prosekom od 31,4 km/h, što nije bilo ok (da se ne preforsiram, jer nikad ne vozim toliko brzo), tako da sam usporio. Možda sam drugi krug završio za oko 22 minuta, ali već od trećeg došao sam na svojih planiranih oko 23 minuta.

Hrane sam po torbicama i džepovima imao dovoljno za 12 sati najmanje, ali voda mi je predstavljala problem. Bilo je veoma vruće, u tom periodu je po zapadnoj Evropi harao neki toplotni talas (Lucifer se zvao ako se dobro sećam), koji je bio zakačio i Sloveniju. I u tim prvim satima, dok nije pao mrak, bilo je baš teško. Ali pomogao mi je gore pomenuti Luiđi, koji me je jednom u prolazu pitao da li mi nešto treba i ja sam mu dobacio praznu flašu, koju je on napunio vodom i dodao mi je na mom sledećem prolasku kroz taj deo gde je bio start/cilj i gde su i svi ostali vozači dobijali hranu i vodu od svojih pomoćnika. I tako jedno 4-5 puta u narednih nekoliko sati dodavao mi je vodu. Kasnije, kad se smrklo, nije se više tol'ko pila ta voda...


Noć je bila idealna: nit' vruće, nit' hladno.


Vozio sam bez ikakvog stajanja. Jesam popio 5 litra vode u prvih 5 sati, ali valjda je sve to otišlo kroz znoj, tako da sam na prvu piš-pauzu stao tek na 167. km, malo posle ponoći. 30 sekundi i brzo nazad u sedlo...


A sreća pa sam sve brojeve zapisao dan nakon trke, pa eto sad koristim beleške...


200 km prešao sam za 7:02. Znači 7:01:30  vožnja + 30 sekundi ta jedna pauza. Prosečna brzina ispada da je bila oko 28,5 km/h.


Prvu veću pauzu napravio sam nakon 12 sati i 15 minuta, znači u 06:15 ujutro. Već sam bio kratak sa hranom (a možda i sa vodom, ne sećam se), ali čekao sam da svane, da bih usput u autu ostavio powerbank (trebao mi je noću za svetlo).


Tada sam bio na 330 km.


Znači prešao sam 330 km sa samo onom jednom pauzom od 30 sekundi.

Za 12 sati i 15 minuta ukupno, a samo vožnja 12:14:30. Prosečna brzina za mrvicu ispod 27 km/h.


Pauza je trajala oko 20 minuta. Jeo sam neki pasulj i ribe iz konzerve, ako se dobro sećam. A mislim i da sam na brzinu provrteo lanac kroz vlažne maramice i nabacio mu novo ulje. Napunio sam ponovo torbice i džepove hranom, flaše vodom, a čak sam i ispod dresa namuvao neke limenke sa energetskim napicima. Jer plan mi je bio da pokušam da više ne pravim duže pauze, tj. da više ne svraćam do kombija.

Međutim, još nije došlo ni podne, a već je bila nesnosna vrućina. Plus je ta jednolična ishrana (sendviči, banane i slatke stvari) učinila svoje... i izgubio sam apetit. Šta sad? Moram da motam pedale po opakoj vrućini još 6 sati, treba mi energije, a ništa mi se ne stavlja u usta. Ali setio sam se da u autu imam dinju, a nju bih rado smazao na 50°C...


Tako da sam oko 13h (na oko 19 sati od starta) napravio još jednu pauzu, od oko 15 minuta, pojeo dinju i ponovo malo dopunio zalihe.


Ali nije mi mnogo pomogla ta dinja, jer između 19. i 22. sata, znači između 13h i 16h vozio sam mnogo sporo. Pravio sam projekcije (jer dok vozim, o čemu bih inače razmišljao?) i izgledi su bili da nema ništa od 600 km ako tako nastavim do kraja. Vrućina je bila prevelika...


No, organizatori su obezbedili vatrogasno vozilo i dali su nekoj deci creva u ruke i dok smo prolazili kroz ciljnu ravninu, ko je hteo - imao je tuširanje u letu. Ja sam tim klincima u početku davao znak da ne želim da se kupam (zbog bicikla, stvari, naočara...), pa bi oni skrenuli mlaz dok prolazim, ali posle par krugova nisam više mogao da odolim, stao sam, ostavio bicikl u stranu, uzeo im crevo i sam se istuširao. Ono od glave do pete. 😄


Vrućina je bila tolika da, dok bih okrenuo jedan krug, već bih bio skoro sasvim suv (osim čarapa i patika). Tako da sam kasnije još jednom stao i reprizirao tuširanje.


I to me je preporodilo, počeo sam brže da vozim, vratio sam se na stari tempo.


Ali počeo je da duva vetar. U poslednja 2 sata jako je duvao.

Tako da je bilo: ⅓ staze jurnjava 45 na sat, ⅓ zeza bočni vetar i ⅓ vetar u facu i 15 na sat...


Međutim, najnovije projekcije govorile su da ću ipak uspeti.

Tako je i bilo. 54. krug (594 km) završavam pre isteka vremena, u 17:48 započinjem svoj 55. krug, i po pravilima mogu da ga završim. Taj poslednji krug vozim lagano, sa uživanjem... Gledam na sat i vidim da sam do 18:00 prešao 601 km. Svraćam u kombi, presvlačim dres, uzimam telefon (zbog fotografisanja kasnije)... to sve traje oko 5-6 minuta... nastavljam i konačno završavam trku u 18:22:31.

Nalazim Luiđija, koji mi je i drugog dana nekoliko puta pomogao oko vode, grlim ga, zahvaljujem mu... dugujem mu barem jedan svoj krug... najmanje jedan. Bez njegove pomoći najverovatnije ne bih uspeo da ostvarim svoj cilj i bio bih tužan. A ovako, bio sam presrećan...


Međutim, sreću mi je malo pokvarilo saznanje da sam za samo 1 krug izgubio 3. mesto u mojoj 50+ godina kategoriji. 3. mesto i bronzanu medalju na Prvenstvu Evrope... 😠


Ja sam samo vozio, dajući svoj maksimum, sa željom da prebacim tih famoznih 600 km za jedan dan. Nisam ni znao da je postojalo online praćenje rezultata. Da sam znao, mogao sam da se informišem preko Luiđija o tome kako trenutno stojim u poretku. Ili mogao sam da ponesem telefon, pa sam da pratim situaciju... Svakako da bih dobio dodatnu motivaciju ako bih video da imam šanse za 3. mesto. Kao što sam već napisao, između 13h i 16h, baš sam ga bio, s oproštenjem, utupio... 😄 Za ta 3 sata sam možda napravio samo 6 krugova (30 minuta po krugu), a mogao sam sigurno jedan ili dva više. Da nisam imao taj pad, tj. da sam imao neku dodatnu motivaciju, lakše bih prebrodio taj krizni period.


3. mesto zauzeo je neki italijan. U jednom periodu smo čak i vozili zajedno, malo popričali. On je nešto krizirao, pa sam mu ja ponudio (a on prihvatio) da vozi u zavetrini iza mene da bi mu bilo lakše. Eto... 'rani kuče, da te posle ujede... 😄


A i ne bih svraćao u kombi u poslednjem krugu, da sam jurio tu drljavu medalju. Jer pravila kažu da, ako 2 ili više vozača, imaju isti broj krugova - gleda se ko je ranije prošao kroz cilj.


Ali sad, šta je bilo - bilo je... a sve to bilo je pre 15 meseci, odavno zaboravljeno... 😊


Sve u svemu:


• U mojoj kategoriji 50+, od nas 5, zauzeo sam 4. mesto.

• U kategoriji ispod 50 godina starosti, od 11 vozača, njih 7 napravilo je više krugova od mene (dvojica samo 1, odnosno 2 kruga više), a četvorica manje.

• Od 7 žena, njih 4 imale su više krugova, a 3 manje.


Znači ukupno: od 23 vozača, njih 14 napravilo je više krugova od mene.


*


Elevacija po krugu bila je 40 m, po aplikaciji Ride with GPS, ako nekoga interesuje.


Na svim raskrsnicama, ukupno na 5 mesta, bilo je ljudi iz organizacije koji su regulisali saobraćaj, tako da mi nismo morali da brinemo o tome.


Asfalt na putevima bio je savršen. Jedino je tzv. "ležeći policajac" u Turnišču za***avao. 


Među učesnicima bilo je i biciklista koji su vozili RAAM. Pomenuta Dorina i još dva čoveka, koji su vozili u mojoj 50+ kategoriji. Takođe i organizator Marko Baloh vozio je RAAM, i to 7-8 puta, tako nešto...

Zanimljivo je da su nam meštani iz tri sela aplaudirali dok smo prolazili, ali uglavnom prvog dana. Drugog dana niko više nije mnogo mario za nas. 😄

A na ulazu u Turnišče, bila je u jednom parkiću grupa ljudi koji su se drali i duvali u neke trube svaki put kad bih/bismo prolazili: od 18h, pa sve do duboko u noć. Ne sećam se da li su i drugog dana došli da duvaju... 😊




Posle trke, dodele diploma i medalja i proglašenja pobednika - pravac kombi. 12 sati spavanja, pa narednog dana pravac Ljubljana i posle nje Istra...


*


Da li dosadno vrteti se u krug 24 sata? Pa, nije... iz nekog čudnog razloga... 

Jeste, nakon prva 2-3 kruga i upoznavanja sa stazom, pomislio sam "jbt, ko sad da nastavi ovako u krug još 22-23 sata..." Ali postane nekako rutina. Jednolično je, ali, sa druge strane, mirna ti glava: ne moraš, kao na dugačkim brevetima, da razmišljaš o tome gde ćeš da kupiš hranu ili uzmeš vodu, ne brineš o navigaciji, ako nešto zatreba - kombi je tu...


*


Ali nakon trke razmišljao sam da li nekada ponovo da vozim ovako nešto. Jer nije ovo baš idealno za mene:

• nemam adekvatan bicikl

• brzina mi nije jača strana (izdržljivost jeste), to je ipak za mlađe ljude 

• ne vozim u grupi, ne volim to... a na ovakvim trkama mnogo je bitno da se vozi u grupi i koristi zavetrina

• nemam pomoćnike (hvala Luiđiju, ali to je bila samo mala pomoć)

• i najvažnije - nikad u životu ne treniram (mrzi me), uvek se samo vozikam...


*


A sada, šta mislim, da li ću ponovo nekad da vozim ovako nešto? Da, hoću. 😊


Sledeće godine, 7. juna, biće Evropsko prvenstvo na 24 sata u Hrvatskoj, nedaleko od Slavonskog Broda.


Krug je 21 km, znači treba mi najmanje 29 krugova (609 km) za novi lični rekord. 💪


Ali pokušaću ja 30... 😉



Marko Baloh, organizator
Irma Baloh

Dorina...